Dvije nagrade u jednoj godini
U istoj godini osvojili ste BIG SEE priznanje i Silver Winner priznanje na NY Architectural & Interior Design Awards. Šta Vam znači to što je Vaš rad za tako kratko vrijeme dobio dvije međunarodne potvrde?
BIG SEE priznanje i Silver Winner priznanje na NY Architectural & Interior Design Awards predstavljaju važan trenutak u razvoju našeg studija. Dobiti dvije međunarodne potvrde u istoj godini posebno je značajno jer kvalitet našeg rada dobija priznanje i izvan tržišta na kojem svakodnevno stvaramo.
Iza tih rezultata stoje kontinuirano ulaganje u znanje, pažljiva razrada projekata i posvećenost cijelog tima. Ponosna sam što je taj rad prepoznat. Ova priznanja daju nam dodatno samopouzdanje i podsticaj da dalje razvijamo svoj autorski izraz, uz jednaku odgovornost prema svakom narednom projektu.
Vaš rad je prepoznat u Njujorku. Dešava li se da svijet prije nas prepozna vrijednost onoga što nastaje u Crnoj Gori?
Često imamo potrebu da potvrdu sopstvenog kvaliteta tražimo negdje daleko. Kao da ono što nastaje ovdje postaje vrijednije tek kada dobije međunarodni pečat. A kvalitet je postojao i prije nagrade. Priznanje ne stvara vrijednost projekta, već je čini vidljivijom. Voljela bih da više vjerujemo sopstvenim autorima i prije nego što ih neko prepozna izvan naših granica.
Koji dio rada iza ova dva priznanja javnost nikada nije vidjela, a bez kojeg nagrada ne bi bilo?
Sve provjere i korekcije koje prethode završnoj fotografiji. Javnost vidi odabrano rješenje, ali ne vidi koliko smo mogućnosti razmotrili, šta smo odbacili i koliko smo razgovora vodili da bismo došli do tog rezultata.
Posebno je nevidljiv rad na usklađivanju ideje sa izvedenim stanjem. Potrebno je objasniti detalj, provjeriti materijal i na vrijeme prepoznati gdje bi mogao nastati problem. To je dio posla koji zahtijeva mnogo koncentracije i odgovornosti. Kada je dobro urađen, njegova vrijednost se često vidi upravo u tome što ništa ne djeluje problematično.
Šta je Vaš tim morao da nauči, promijeni ili podigne na viši nivo da bi stigao do godine sa dvije međunarodne nagrade?
Kako studio raste, sve manje možete da se oslanjate na to da jedna osoba vidi, provjeri i riješi sve. Potrebni su jasna komunikacija, podjela odgovornosti i zajedničko razumijevanje kvaliteta koji želimo da postignemo.
Važno mi je da članovi tima razumiju razlog iza odluke, jer tada mogu da prepoznaju problem i predlože rješenje. Kvalitet se podiže kada svi učestvuju sa pažnjom i odgovornošću. Zato ova priznanja doživljavam i kao uspjeh saradnje koju gradimo unutar studija.
Da ste nagrađene projekte radili prije pet godina, šta tada još ne biste umjeli da riješite na ovom nivou?
Danas mnogo ranije prepoznajem posljedice neke odluke. Mogu da predvidim gdje će se pojaviti tehnički problem, šta će zahtijevati dodatno objašnjenje izvođaču i koji izbor može kasnije da uslovi cijeli projekat.
Iskustvo donosi i bolju procjenu prioriteta. Jasnije vidite gdje treba istrajati, gdje postoji prostor za promjenu i čemu treba posvetiti najviše pažnje. Zato vjerujem da se razvoj arhitekte vidi i u kvalitetu pitanja koja postavlja prije nego što nešto nacrta. Dio problema riješite upravo zato što ste ih prepoznali na vrijeme.
Render, budžet i luksuz
Da li lijep render znači da je enterijer dobro projektovan?
Lijep render može da ostavi odličan utisak, ali tek tehnički projekat pokazuje koliko je prostor zaista promišljen. Iza slike moraju da postoje precizne dimenzije, razrađeni detalji, usklađene instalacije i rješenja koja izvođači mogu da razumiju i izvedu.
Arhitekta mora da zna kako će se materijali spojiti, kako će nešto biti pričvršćeno i kako će prostor funkcionisati u svakodnevnoj upotrebi. Upravo tu vidim najveću razliku među arhitektama: u sposobnosti da ono što predstave zaista dovedu do kvalitetne realizacije. Render prikazuje obećanje. Izveden prostor pokazuje koliko znanja stoji iza njega.
„Render prikazuje obećanje. Izveden prostor pokazuje koliko znanja stoji iza njega.”
Koja je najskuplja rečenica koju klijent može da izgovori tokom uređenja prostora?
„To ćemo riješiti usput.“ Neke odluke zaista mogu da sačekaju, ali za druge kasnije plaćate kroz prepravke. Ako položaj rasvjete, instalacija ili dimenzije namještaja nijesu usklađeni na vrijeme, problem se pojavljuje kada je nešto već izvedeno ili naručeno.
Zato tehnička priprema ima vrijednost koju klijent često ne vidi odmah. Ona sprečava troškove koji još nijesu nastali. Mnogo je lakše promijeniti liniju na crtežu nego pomjeriti instalaciju u završenom zidu. Dobar projekat unaprijed otvara pitanja koja bi na gradilištu postala skupa.
Šta je danas veći luksuz: skup enterijer ili enterijer koji ne liči ni na jedan drugi?
Mislim da je danas mnogo lakše napraviti skup prostor nego autentičan. Novcem možete kupiti najskuplji mermer, namještaj i rasvjetu, ali ne možete kupiti identitet. Pravi luksuz počinje tamo gdje prestaje potreba da impresioniramo druge. Za mene je najskuplji prostor onaj koji ima karakter, a ne cijenu.
Postoji li trenutak kada veći budžet počinje da kvari projekat?
Postoji trenutak kada dostupnost svega otežava izbor. Svaki pojedinačni element može biti izuzetan, ali njihova zbirna vrijednost ne garantuje dobar prostor. Ako stalno dodajemo još jedan upečatljiv materijal, još jedan autorski komad i još jedan efekat, gubimo hijerarhiju. Više ne znamo šta je važno i gdje pogled treba da se zaustavi.
Veći budžet daje mogućnost da odluke izvedete kvalitetnije, ali traži i disciplinu. Morate znati kada je prostor dobio ono što mu treba, čak i ako klijent može da priušti mnogo više.
Stav, ukus i povjerenje
Da li biste radije projektovali prostor koji će svi voljeti ili prostor koji će neki obožavati, a drugi potpuno odbaciti?
Prostor koji izaziva emociju. Ne vjerujem da autentična arhitektura mora da se dopadne svima. Ako pokušavate da zadovoljite svačiji ukus, rizikujete da napravite nešto što nema sopstveni stav. To ne znači da arhitektura treba da provocira po svaku cijenu, ali mislim da mora da ima razlog zbog kojeg postoji baš takva kakva jeste.
Može li arhitekta dobiti međunarodnu nagradu za prostor u kojem ni sam ne bi želio da živi?
Naravno, jer dobar arhitekta ne projektuje sopstveni život u svakom prostoru. On mora da razumije tuđe navike, potrebe i emocije. Ono što je idealno za jednog čovjeka, drugom može biti potpuno neprihvatljivo. Mislim da je profesionalna zrelost upravo u sposobnosti da stvorite nešto izuzetno, a da to ne mora biti vaš lični izbor.
Koliko puta arhitekta mora da kaže „ne“ da bi nastao projekat koji zaslužuje međunarodnu nagradu?
Mnogo više puta nego što ljudi misle. Kreativnost nije samo sposobnost da smislite nešto novo, već i hrabrost da odbacite ono što nije dovoljno dobro. Ponekad je najvažnija odluka na projektu upravo ona da nešto ne uradite. Najteže je odbraniti jednostavnost, jer se često pogrešno tumači kao nedostatak ideje.
Da li je teže osvojiti međunarodnu nagradu ili ubijediti klijenta da odustane od loše ideje?
To su dvije potpuno različite vrste izazova. Nagrada je rezultat dugog procesa, a odnos sa klijentom je nešto što gradite svakog dana. Najveći izazov nije reći klijentu da nije u pravu, već mu pokazati zašto neko drugo rješenje može biti bolje za njega. Dobar projekat nastaje kada postoji povjerenje, a ne kada neko pobijedi u raspravi.
„Dobar projekat nastaje kada postoji povjerenje, a ne kada neko pobijedi u raspravi.”
Studio u kojem se znanje dijeli
Kada pogledate ove dvije nagrade, koju odluku smatrate najvažnijom: onu koju ste donijeli na samom projektu ili onu koju ste godinama ranije donijeli o tome kako ćete graditi studio?
Odluku da kontinuirano ulažem u znanje i ozbiljno gradim svaki dio posla. Pojedinačan projekat može da donese priznanje, ali način rada određuje koliko ćete puta moći da ostvarite kvalitetan rezultat.
Važno mi je bilo i da studio bude mjesto u kojem se znanje dijeli. Ljudi koji su kod nas učili danas razvijaju svoje karijere i biroe, a mi nastavljamo da se usavršavamo. Kada pogledam ove nagrade, vidim ih u kontekstu tog šireg puta: svega što smo učili, prenosili i postepeno podizali na viši nivo.
Kako gledate na to što su mnogi Vaši polaznici danas vlasnici sopstvenih biroa?
Znanje je jedna od rijetkih vrijednosti koje se dijeljenjem uvećavaju. Zato uspjeh naših polaznika doživljavam i kao uspjeh naših obuka. Mnogi su kod nas naučili 3ds Max, unaprijedili svoj rad, počeli bolje da ga naplaćuju i otvorili sopstvene biroe. To je potvrda da smo im prenijeli nešto zaista vrijedno.
Ne gledamo ih kao konkurenciju. Vjerujem da kvalitetniji ljudi u struci podižu standarde za sve nas. A mi nastavljamo da ulažemo u svoje znanje, tehničku razradu i realizaciju, sa istom radoznalošću i ambicijom sa kojom smo počeli.
Ljudi su kod Vas dolazili da volontiraju i uče. Po čemu ste prepoznavali ko će zaista iskoristiti tu priliku?
Po tome šta uradi između dva razgovora. Neko sasluša objašnjenje, pokuša sam i vrati se sa preciznijim pitanjem. Vidite da je radio i da sada želi da razumije ono što ga je zaustavilo. Kod takve osobe početno neznanje nije problem.
Mnogo je teže kada se isto pitanje ponavlja, a prethodno objašnjenje nije ni isprobano. Mentor može da usmjeri, ali ne može umjesto druge osobe da prođe kroz pokušaj. Zato mi inicijativa govori više od početne brzine ili sigurnosti. Ljudi napreduju različitim tempom, ali mora da postoji njihov lični napor.
Da li je godina dana rada u studiju dovoljna da neko pomisli da je naučio posao?
Za godinu dana možete mnogo da naučite, ali ne možete da očekujete da ste zaokružili znanje i da ste spremni za svaku situaciju. Ako bih to slikovito izrazila, možda ste na 30% puta: imate osnovu, razumijete određene procese i možete samostalno da uradite dio posla. Tek kroz različite projekte, greške i odgovornost za sopstvene odluke počinjete da shvatate koliko još ima da se uči.
Važno je i šta ste radili tokom te godine. Samo prisustvo u studiju ne znači da ste usvojili znanje. Koliko ste pokušavali sami? Kako ste prihvatali korekcije? Jeste li željeli da razumijete zašto nešto radimo ili samo da dobijete uputstvo kako da završite zadatak? Dvoje ljudi mogu provesti isto vrijeme pored mene i izaći sa potpuno različitim nivoom znanja.
Ja se i danas edukujem. Završila sam fakultet, magistrirala, imam iskustvo i međunarodna priznanja, a ipak svake godine prolazim najmanje četiri do pet različitih inostranih edukacija i stručnih usavršavanja. Ulažem svoje vrijeme i novac jer znam da postoje oblasti u kojima mogu biti bolja. Zato mi je teško da razumijem uvjerenje da je neko poslije godinu dana završio sa učenjem. Mogu da podijelim iskustvo, objasnim i skratim nekome put. Ali očekujem da osoba uloži sopstveni trud.
Poslije nagrada
Da li uspjeh postaje opasan onog trenutka kada počnete da vjerujete da više ne možete da pogriješite?
Mislim da je upravo to trenutak kada kreativnost počinje da slabi. Nagrade mogu da donesu sigurnost, ali ne bi smjele da uklone sumnju. Voljela bih da uvijek postoji određena doza preispitivanja, jer ona tjera čovjeka da traži bolja rješenja. Najopasnije je kada prestanete da budete radoznali.
Ako bi Vam neko sjutra oduzeo sve nagrade, reference i ime studija, šta bi ostalo od Vašeg uspjeha?
Ostalo bi iskustvo, znanje i način na koji razmišljam. Nagrade su dragocjene, ali ne mogu biti temelj profesionalnog identiteta. Ono što gradite godinama nije samo portfolio, već sposobnost da svaki novi problem sagledate iz drugačijeg ugla. Uspjeh je mnogo stabilniji kada ne zavisi od spoljašnje potvrde.